Polako ali sigurno ova zimska euforija me dovodi do depresije. Sati provedeni u kuci bez igde ikoga vode na razmisljanje da li cu naci osobu koja mi odgovara. Imala sam toliko prilika,ali ne. Ja sam ih sve odbila zato sto je jednostavno "tako bilo bolje." Da,tada je bilo bolje. A da li je sada? Ne.

Kapiram da nemam nikoga pored sebe,cak ni prijatelja da me upita u ovim hladnim danima "Kako si? Kako podnosis zimu?" Ostatak zivota provescu sama. Verovatno sa 2 macke u malom stanu na trecem spratu. Ha. Ne zelim to. Pokusavam da pronadjem nekog' vrednog moje paznje ali nije tako lako. U stvari,necu ga ni pronaci. On dodje kad najmanje ocekujem. Eh da mi je sada ono leto kad' sam uzivala u ljubavnom zanosu na +40 u hladu. Znam,ne izgleda bas romanticno ali u meni je sve to ostavilo duboki trag. Bio je crn,sa kovrdzavom kosom i ocima boje,pa boje kestena naravno. Volela sam ga. Bio je prvi koga sam volela. A sada,sada je secanje na njega tu da me muci i podseca na sve napravljene greske. Ne znam zasto sam prekinula svaki kontakt sa njim. Verovatno zato sto je "tako bilo bolje." Sve sto sam radila bilo je dobro,ali ubrzo je pokazalo i svoju losu stranu. Ali to nije pogresno. Nikako! Bila sam srecna u tom trenutku,iako,sada,3 meseca posle toga strahujem da ne postanem baba-devojka. Haha.